Konjic
Danas smo započeli našu avanturu turom u Konjicu i provjerili šta se sve krije u ovome hercegovačkom gradu.
Avanturu smo započeli posjetom kući Zuke Džumhura, bh. književnika, putopisca, slikara i karikaturiste. Jedinog čovjeka kojem je Ivo Andrić napisao predgovor za knjigu. Ova kuća je prototip tradicionalne bosanske dvospratnice u kojoj se nalaze književnikova djela, lične stvari, fotografije, te autentični namještaj iz sredine 20. stoljeća sačuvan do danas.
Iz ovog svojevrsnog muzeja, par stotina metara niže, u Zavičajnom muzeju vidjeli smo slike Lazara Drljače, posljednjeg bosanskog bogumila. Nasuprot slika skromnog bogumila nalazi se vladarski tron, odnosno sudačka stolica Jelene Grube te mnoštvo drugih eksponata koji svjedoče bogatoj historiji Konjica.
Prelazeći Staru ćupriju, jednu od mnogih ncionalnih spomenika Bosne i Hercegovine u Konjicu, nastavili smo dalje do muzeja konjičkog drvorezbarstva u vlasništvu porodice Nikšić koja se ovim zanatom bavi od 1919. godine. Muzej sadrži hronološki prikaz razvoja drvorezbarstva u Konjicu sve do današnjeg vremena kada je ovaj zanat uvršten na UNESCO-ovu listu nematerijalne baštine čovječanstva. U muzeju smo iskustveno imali priliku biti majstori konjičkog drvorezbarstva.
500 metara niže niz ulicu, došli smo do još jednog nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine, a radi se o stećcima koji se nalaze u sklopu Parka na Vardi ispod Društvenog doma gdje se nalazi desetak stećaka sa bogatom ornamentikom.
Nakon obilaska gradske jezgre odličili smo otići izvan urbanog dijela Konjica i posjetili smo nekada jednu od najvećih jugoslavenskih tajni. Posjetili smo bivšu Atomsku ratnu komandu poznatiju kao Titov bunker. Vidjeli smo na koji način se jugoslavenski sistem pripremao za evenutalni atomski udar na Jugoslaviju, što uključuje spavaće sobe, zaštitne sisteme, sisteme ventilacije, kuhinju, kupatila i druge prostorije koje su bile namijenjene za 350 članova vrha jugoslavenske države. U bunkeru se danas nalaze radovi savremenih umjetnika iz cijelog regiona, Evrope i svijeta koji su izložili svoje radove u cilju transformacije objekta u kulturnu instituciju koja će biti na čelu nastanka novih umjetničkih trendova.
Za kraj dana odlučili smo se počastiti tradicionalnim bosanskim jelima sirnicom, burekom i zeljanicom splavareći fascinantnim Jablaničkim jezerom.
Cjelodnevni boravak u Konjicu bio je ispunjen putovanjem kroz vrijeme. Ako se prepustite Konjicu osjetiti će te duh različitih tradicija, ideologija i vremena koja su na prvi pogled iza nas, ali koja gradovi poput Konjica pažljivo čuvaju i svima su nam na dohvat ruke samo ako se prepustimo ovim gradovima.
Memorijalni kompleks Bitke na Neretvi
Nakon posjete #Konjicu, sad smo u Jablanici nastavili našu avanturu. Najviše vremena proveli smo u muzeju posvećenom najhumanijoj bitci u Drugom svjetskom ratu – Muzeju „Bitka za ranjenike na Neretvi.“ Zgrada izgrađena u duhu savremene arhitekture autora Branka Tadića, Zdravka Dunđerovića i Mustafe Ramića nekada se nalazila u nastavnim programima širom Jugoslavije kao obavezno mjesto posjete.
Hodajući ciklično s lijeva na desno kroz prostoriju vidjeli smo Okupatorske planove i pripreme za operaciju Fall Weiss koja je trebala uništiti partizanske jedinice u Jugoslaviji. Potom, orginalne fotografije žena, djece i starih kako se povlače pred napadom neprijatelja kao i uniforme neprijatelja. Najvažniji eksponat je dokument koji počinje Titovom naredbom – Ranjenike ne smijete ostaviti. Kako smo se bližili zatvaranju kruga, vidjeli smo kako je izgledala pokretna bolnica, a posebnu pažnju u ovom dijelu izazivaju dvije makete u prirodnoj veličini koje prikazuju kako je izgledao transport ranjenika. Krug se zatvara tematskom cjelinom u kojoj je prikazana protuofanziva partizana kroz brojne dokumente, makete, vojne karte, oružje i likovne prikaze najvećih jugoslavenskih slikara.
Hodajući u krug mogli smo osjetiti atmosferu koja je bila prisutna u Jablanici i njenoj okolini za vrijeme mučne ali na kraju pobjedničke i najhumanije bitke u Drugom svjetskom ratu.
U istoj zgradi, na spratu niže, ugostile su nas žene iz uduženja „Most“ s kojima smo pili bosansku kahvu, pjevali bećarac, okušali se u pletenju te smo na kraju kušali brojne delicije koje su spremile ove žene.
Dio ture u Bosni i Hercegovini završen je sa rafting turom na rijeci Neretvi i sa adrenalinskom avanturom na zipline-u (Fortica).
Sljedeća stanica bio je grad Mostar. Otišli smo do Partizanskog memorijalnog groblja - majstorskog dela poznatog jugoslovenskog arhitekte Bogdana Bogdanovića. Prema riječima Gojka Jukića, spomenik na Bijelom Brijegu sinteza je kamena, vode, zelenila i svjetlosti; sve što izvire iz grada na obalama Neretve. Zbog toga su rasli zajedno; grad i spomenik. Kao blistava suza ostaje u svakom oku kad se gleda izdaleka. Ali kad se približi, postaje složena priča o ljudskoj hrabrosti. Pređete ga kao kroz strmi, riječni prijevoj. Penje se na kršku hercegovačku liticu i svodi se kroz zasvedene kapije u mostarske kuće.
Poetski ambijent spomenika nastavili smo posjetom grobu Alekse Šantića - poznatog mostarskog pjesnika.
Razdvojili smo se od tradicionalnih oblika umjetnosti posjetom suvremenom parku ulične umjetnosti, gdje smo vidjeli murale nastale tokom Street art festivala u Mostaru.
Na kraju dana posjetili smo obrtničku stanicu AbrakaBakra Copper Art u srcu starog grada Mostara, gdje smo imali priliku izrađivati vlastite narukvice kroz tradicionalni zanat s bakrom. Neposredno uz radionicu u „Cafe de Alma“ uživali smo u aromi bosanske kafe i upoznali se sa tradicionalnim postupkom pravljenja ove vrste kafe. Boravak na ovoj lokaciji ostvaren je u društvu mladog tima iz folklorne grupe „Podveležje“ koji je boravak u starom gradu upotpunio tradicionalnim pjesmama i igrom.
Dio turneje po Bosni i Hercegovini završen je gradskom rafting turnejom na rijeci Neretvi i adrenalinskom pustolovinom na zip lineu (brdo Fortica).
Terenska tura je potom nastavljena u Crnoj Gori istraživanjem Nikšića, njegovog kulturnog nasljeđa i tradicije, počevši sa arboretumom - kolekciji domaćih i stranih vrsta drveća i žbunja, napravljeno od strane generala Voja Kovačevića u Grahovu. Tura je nastavila prema nedavno obnovljenom Spomen-parku ustanka i revolucije na uzvišenju Umac.
Okusi regije, tradicionalni ambijent, stare kamene kuće i lokalna hrana su također bili istraženi u etno-kući i špilji "Đedovina".
Slano jezero i most na Moštanici, takozvani rimski most, su neizbježne atrakcije na putu ka Nikšiću.
"Riverside Maksimović" bilo je savršeno mjesto za kušanje ribljih specijaliteta u autentičnom ambijentu na obalama rijeke Zete.
Avantura je nastavljena u selu Župa u Nikšiću, sa uživanjem u neobičnim prirodnim ljepotama i sa upoznavanjem sa načinima pravljena sireva na porodičnoj farmi Miličić. U blizini se nalazi spomenik u čast sjećanja na osobe koje su izgubile svoje živote u Bitci na Sutjesci.
Trebjesa, zaštićeno prirodno područje grada Nikšića, bila je posljenje mjesto za posjetiti. Park sadrži više od 200 zeljastih i 40 drvenastih vrsta. Tu su također 15 endemskih vrsta sa balkanskog poluotoka. Mjesto za odmaranje i biciklizam sa panoramskim pogledom na Nikšić.
U podnožju Trebjese izgrađen je impozantan spomenik u obliku 11 metara visokih ruku koje pružaju ka nebu, u sjećanje 32 pogubljenih članova otpora. "Vašem junaštvu vjekovima će pokoljena da se dive" isklesano je na ovom spomeniku, kojeg je 1987 dovršio autor Ljubo Vojvodić.