Memorijalni park Kozara nas je ostavio bez daha - krug sastavljen od veličanstvenih, visokih stubova koji simboliziraju vječnu ljudsku borbu za svjetlost slobode, i spomen-zid koji sadrži imena više od 9000 poginulih tokom jedne od najdužih bitki u Drugom svjetskom ratu u Bosni i Hercegovini bili su više nego iskustvo učenja za sve nas. Zelenilo u okruženju nadsjenjeno ogromnim stablima jele i hrasta koja skrivaju neke od starih oklopnih vozila tadašnjih borbi - bilo je slika za zapamtiti.
Muzej na Kozari sadrži izloge i slike sa bojišta, i dokumente, pisma, uniforme i zastave na izlogu koja predstavljaju dokaze žestokih ratnih vremena, čvrstih ljudi i teških odluka koje su morali donositi. Osjećali smo se kao u posjeti učionici historije gdje svaki izlog posjeduje sopstvenu priču.
Spomen kuća Maldena Stojanovića, lokalnog ljekara, pjesnika i sportiste iz Prijedora, čija je porodica bila dobrostojeća, napredna i široko poznata u lokalnoj zajednici, pridružila se partizanskom pokretu još 1940. Ostatak njegova kratka život pripada historiji. Ubijen je 5. marta 1942 od strane četnika dok je se oparavljao u terenskoj bolnici. Mladen Stojanović ostaje jedan od najslavnijih heroja Drugog svjetskog rata u Bosni, koji je predvodio nekih 3000 partizana i 60.000 civila mještana kroz legendarnu bitku i neizmjerne patnje pokreta otpora i naroda Kozare.
Naša sledeća destinacija bio je Memorijalni park Sremski front.
Memorijalni park Sremski front se nalazi u blizini općine Šid u pokrajini Vojvodini, u Srbiji. Ovaj monumentalni memorijalni kompleks, sav od crvene cigle, sa dugim alejama (Aleja časti), iznizan sa drvećem i kamenjem i koji završava muzejom, pristaje savršeno u ravničarske krajolike Panonske nizije. Spomenik je otvoren 1988. i posvećen je zadnjoj, i jednoj od najvećih, frontovskih operacija na teritoriju Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, koja je održana između oktobra 1944. i aprila 1945., kao posljednja bitka tek jedan mjesec pred oslobođenje. Ova bitka također je poznata kao najveća, uključujući više od 200000 vojnika i skoro 30000, pretežno mladih, stradalih. Tu se nalazi 15500 plaketa sa imenima onih koji su pali na ovoj niziji na sremskom frontu, dok park pokriva lokalitet od nekih 28 hektara sa muzejom u svom centralnom dijelu.
Galerija Sava Šumanović
Naše obavezno zaustavljanje u gradu Šidu bilo je zbog čarobne galerije koja otkriva najznačajnije slikarsko nasljeđe u 20. vijeka u Srbiji: pionira modernih trendova, Savu Šumanovića, koji je svoju mladost, ali i svoje posljednje dane proveo u ovom divnom gradu u Vojvodini. Današnja galerija -kuća i cjelokupni repertoar - je poklon slikareve majke. Jedna je od najcjenjenijih galerija postkubizma i kasnog konstruktivizma u današnjoj Srbiji. Osnovana je 1952. i sadrži ne samo 417 djela ovog ekstremno talentovanog umjetnika, nego i mnogo njegovog materijala za slikanje, kao i nedovršenih radova. Neki od njegovih najpoznatijih radova su sami vrh moderne umjetnosti u Srbiji: "Doručak na travi", "Kupači" i "Pijana lađa".
Prema izvještajima, 28. augusta 1942. Sava Šumanović bio je uhapšen i odveden u Sremsku Mitrovicu, zajedno sa 120 mještana, gdje su bili pogubljeni sa profašističkim saradnicima. Na taj način je okončan život jenog od najznačajnijih srpskih slikara.
Muzej naivne umjetnosti ILIJANUM
Naše sljedeće obavezno stajalište u Šidu bio je još jedan mali skriveni muzej, nazvan po lokalnim slikarima naivne umjetnosti, Iliji Bašičeviću - Bosilju (1895.-1972.) Ovaj slikar proveo je skoro čitav svoj život u Šidu, baveći se poljoprivredom i stočarstvom. Tokom Drugog svjetskog rata, živio je u Beču sa svoja dva sina, gdje je se zarazio tuberkulozom. Nakon rata, porodica je ostavljena bez imanja. Gubitak imanja, kao i slabije zdravlje, vodili su ka stvaranju njegove prve slike - Sveti Kuzma i Damjan
Na trećem Trienijalu naivne umjetnosti u Bratislavi 1972., Ilija je posthumno nagrađen sa priznanjem internacionalog žirija za svoja dostignuća u polju naivne umjetnosti.
Također smo pronašli da je Raw vision magacin, inače pobjednik UNESCO nagrade za najbolji svjetski magacin posvećen umjetnosti, uključio Iliju Bašičevića Bosilja u 50 vodećih umjetnika takozvanog OUTSIDE ART-a.
Samostan Privina Glava u Nacionalnom parku Fruška Gora
Ova unikatna i pripitomljena planina vojvođanske regije doslovno se izdiže iz nizije. Blagi nagibi, šume, poznati vinogradi i voćnjaci su samo neki od prirodnih blaga. Ovo je mjesto gdje raste najveća lipova šuma u Europi, a park sadrži i rijetke gljive, orhideje, ptice i divljač. Padine Fruške gore su zasađene vinovom lozom još od rimskog vremena. Ova tradicija je očuvana, kako bi lokalana vina danas bila cijenjen nacionalni brend. Prostrani voćnjaci breskvi, marelica i jabuka su još jedan dio krajolika fruškogorskih padina.
Iz daljine smo mogli uočiti jedan od sedamnaest samostana na Fruškoj Gori. Zasigurno jedan od najstarijih i najvećih - Privina glava. Legenda kaže da je ime vezano za pretučene glave graditelja koji su željeli pobjeći sa ovog mjesta, ali drugi izvor dolazi iz dokumenata 12. stoljeća u vezi sa despotom Jovanom Brankovićem koji je sagradio ovo mjesto molitve kako bi zadržao tzv. minhenski psaltir. Zgrade i cigleni zidovi koji okružuju glavnu crkvu, i ogromno zvono izgledaju impresivno tokom zalaska sunca. Spokoj mjesta vjere i kulturno nasljeđe srednjeg vijeka su razlog za sve nas da stanemo i da se prisjetimo.
Lovište MOROVIĆ
Tek nekih 15km od samostana Privina Glava, uz put kojeg prate redovi hrastova koji lagano skreće u gustu šumu, koja krije lovište Morović, poznato po bar tri stvari iz svoje prošlosti i sadašnjosti koja su vrijedna upamtiti: ove je bilo mjesto gdje je Tito, predsjednik bivše Jugoslavije, često provodio dio svog vremena za opuštanje, ovo je mjesto za lov na divlje vepre i ovo je mjesto za jahanje. Vila srna, izgrađena za Tita, ali prekasno za njega da tu odsjedi, restoran "Košuta" sa terasama koje nadgledaju bungalove su idealno smješteni na livadama u šumama koje su okružene triju rijekama - Dunavom, Savom i Bošutom. Može se čuti mir prošlosti i sjećanje na kasne sedamdesete tokom posjete predsjedničkom apartmanu i konferencijskim prostorijama. Planinarenje, posmatranje ptica, jahanje ili razgledanje u kočiji u kojoj posjetioci, posebno oni kojima se ne dopada lov, mogu uživati.
Čorba od divljeg vepra i pečenje od divljeg vepra koja se služe u restoranu "Košuta" su, prema mnogima u našoj grupi, bili najbolje jelo pilot ture.
Erdevik selo - na turi degustacije vina
SELO ERDEVIK, nekih 17km od Šida, na padinama Fruške Gore, okružen sa tri prelijepa jezera koja se isplate posjetiti (Bruje, Moharac, Sot) idealnima za plivanje, pecanje, kampovanje i šetanje. Erdevik je poznat po multikulturalnoj tradiciji i etnički raznolikim lokalnim stanovništvom koje živi u harmoniji, bogati voćnjaci, izvrsna proizvodnja vina sa brojnim malim vinarijama, izvrsnima za organiziranje ture sa temom vina. Ruralni turizam, organizacija godišnjih sajmova tradicionalnih poljoprivrednih proizvoda (naročito uključujući sremski kulen, šunku, kobasice, lokalne sireve, med), gostoprimljivi poljoprivrednici su ovu lokaciju naše ture učinili izvanrednim iskustvom.
Konačno, da se ne zaboravi doručak kojeg je pripremila naša gazdarica Keti, od koje se bilo teško rastati, naročito zbog tako ukusne šunke, kobasica, kulena, domaćeg hljeba, masla i džema i, naravno, našeg omiljenog omleta sa tikvicama.
Nakon četiri sata vožnje od Šida, naše iduće stajalište bilo je kod Kadinjače, veličanstvenog memorijalnog kompleksa, među brdima smještenim 14km zapadno od Užica - grada u centralnoj Srbiji - koji je izgdrađen 1979. u spomen na Radnički bataljon, pokret otpora i prvu oslobođenu zonu u tadašnjoj okupiranoj državi - poznata priča Užičke republike koja je trajala 67 dana. Slobodni teritorij bio je nadjačan neprijateljskim snagama 29. novembra 1941. Rane 1941, nakon nacističke okupacije, Užice bivaju oslobođene od strane jugoslavenskih partizana, koji su ih izabrali kao prijestolnice Užičke republike. Ova republika bila je kratkotrajna mini-država čiji glavni cilj je bio organiziranje društvenog i ekonomskog života lokalnog stanovništva. Sadržavalo je većinu zapadne Srbije, sa stanovništvo od više od 300000 ljudi. Novembra 1941., njemačka vojska je ponovo okupirala ovaj teritorij, a većina partizanskih jedinica bilo je protjerano u Bosnu, Sandžak i Crnu Goru.
Posjetili smo muzej, gdje je veliki broj izloga posvećen Užičkoj republici namijenjen za recepciju posjetilaca kako bi ponudili informacije o spomeniku i Bitci na Kadinjači. U istoj zgradi se nalazi i trajna izložba "Radničkog bataljona i Bitke na Kadinjači" u lokalitetu od, otprilike, 150, sa preko 300 izloga. Ti predmeti su bili u vlasništvu Radničkog bataljona - lični dokumenti, fotografije, oružje. Memorijalni kompleks uključuje amfiteatar Užičke republike, Aleju Radničkog bataljona i Plato slobode.
Srednjovijekovna utvrda
Ostaci utvrde, također poznate kao stari grad Užice, se nalaze na kamenitom grebenu, koji gotovo da dijeli korito rijeke Đetinje u mjestu gdje ističe iz klisure i teče u nježnu dolinu. Utvrda je izgrađena na uzvišenom, relativno nepristupačnom, grebenu koji je sa tri strane okružen rijekom. Prema zapadu, jugu i istoku, uspravne litice do 50 metara visoke se spuštaju prema rijeci poput snažnih prirodnih bedema. Pristup gradu bio je moguć samo sa sjevera. Sa utvrde je se mogla nadgledati i braniti cesta koja spaja Bosnu i Srbiju. Vijekovima je lokacija grada budila divljenje kod putnika koji su prolazili kraj njegovih bedema. Prvi pouzdani historijski izvori o užičkoj utvrdi datiraju iz sredine 14. stoljeća. U to vrijeme bila je u vlasništvu plemiće porodice Vojinović. Utvrda je nekoliko puta rušena i iznova utvrđena. Konačno je ukinuta kao vojna ustanova i uništena u januaru 1863., u vrijeme progona Turaka iz grada.
HIDROELEKTRANA NA RIJECI ĐETINJI
Impresivan pogled sa mosta preko Đetinje kojeg smo imali na hidroelektrani smještenoj ispod utvrde, ili starog grada Užice jedan je od najbitnijih simbola grada. Prva je elektrana napravljena po Teslinom principu polifaznih sistema u Europi, a drugu u svijetu, tek 5 godina nakon izgradnje istog na rijeci Niagari u Americi.
Kamen temeljac za izgradnju hidroelektrane na Đetinji postavio je kralj Aleksandar Obrenović 1899., dok su radovi na instalaciji opreme u elektrani i najvećeg dijela električne mreže u gradu dovršeni krajem jula 1900. Elektrana je uz ceremonije puštena u pogon 2. augusta, na rođendan Njegovog Visočanstva. Te večeri, stanovnici su uživali "more svjetla u kojem se kupao grad":
Selo ZLAKUSA i etno park Terzić avlija
Ovo je selo koje posjeduje dušu i boju, tradiciju i mladost. Privlači sa čistim vazduhom, očuvanom prirodom, šumama sa ukusnim gljivama, travnjacima punim bobičastim voćem i ljekovitim biljem, sa oko 15 ribnjaka sa pastrmkom uz rijeku Pećnicu.
Zlakusa je dobro poznata kao selo lončara, zbog velikog broja kućanstava koja su uključena u ovaj tradicionalni zanat. U samom selu, u bilo koje doba godine, možete kupiti grnčariju koja je poznata po svojoj kvaliteti. I ne samo kupiti, već i na mjestu vidjeti kako se posuđe pravi od gline miješane sa vezivnim materijalom ili mljevenim kalcitom.
Selo je još poznato po svojim zanimljivim manifestacijama. U augustu, Etno park "Terzić avlija" održava Festival originalne kreativnosti, poznat kao "Zlakusa u pjesmi i plesu". U jesen, kada šume dobiju zlatnu boju i kada su voćnjaci puni crvenih jabuka, održavaju kulturni i umjetnički događaj, grnčarska i umjetnička kolonija. Upravo ovdje u Terzića avliji je gdje smo imali najbolju domaću kafu ikada (poznata kao turska kafa) sa svježom, ledenom vodom iz obližnjih izvora i naravno uz slatki lokum.
Ovdje možemo uživati u šetnji pored označenog kružnog puta okolo Zlakuse, koji počinje iz Etno parka "Terzića avlije", i spaja jezerca, stare mlinove i nekoliko divnih vodopada na rijeci Pećnici i potpećku pećinu. Put kroz predivne krajolike, travnjake i šume se spušta sa jedne druge strane sela do početne tačke.
Potpećka pećina
Onda smo se pomjerili dalje prema pećini nedalekoj od sela Zlakuse smještenoj u susjednom selu po imenu Potpeć, 14km od Užica. Njen ulaz zaista izgleda kao jedno monumentalno djelo umjetnosti prirode. Ogroman, potkovičasti portal, 50m visok i 12m pridnu širok, ili 22m na vrhu, je najveći pećinski ulaz u Srbiji. Jedva smo se popeli uz isječenu, krečnjačku liticu, čiji uspravni dio je 72m visok. Istražena i predviđena visina za posjetioce je 555m. Put prema ulazu koji se uzdiže ima preko 700 stepenica, ali je pogled unutra vrijedan svakog korako prema gore. Slike i figure koje smo vidjeli bile su zaista impresivne, a da ne govorimo o zraku punog kisika sa efektom hiperbarične komore i o najboljoj prženoj pastrmci i štrudli od šljive poslužene u restoranu u podnožju pećinskog ulaza.
SELO KREMNA i famozni srbijanski proroci
Kremna je čudno i neobično selo u zapadnoj Srbiji. Nalazi se na idealnom uzvišenju za zračno lječilište (800m) okruženo sa borovom šumom koja ne dozvoljava magli da proviri u kremanska polja. Tu se također nalazi Spomen-kuća kremanskih proroka, koja privlači mnogo znatiželjnih ljudi. Ti stari mudraci su kazali:Čovjek će napraviti sanduk a u njemi će biti orao sa slikama. Uz pomoć te kutije sa orlom, osoba će biti u stanju da vidi šta se dešava svugdje na ovoj planeti. Ali što je budnije poznato, to će ljudi manje voljeti i brinuti jedni za druge. Takve mržnje će biti da će im razni orlovi biti bitniji od njihovih najbližih. Ovo je samo fragmenat njihove vizije.
Kremna je takđer poznata po ugođavanju gostu praveći jelo onako kako voli. Svaka domaćica ponudi toplu gibanicu, prohu, pršut, kuhana jelo iz zemljenih posuda sa izvrsnim ukusom, pečenu svinjetinu i janjetinu, domaći sok od maline, najbolju rakiju, raznovrsne kolače...
ŠARGANSKA OSMICA
Najuzbudljiviji dio ture jeste Šarganska osmica - jedan od atraktivnijih turističko-muzejskih željezničkih staza u Europi među uskotračnim prugama. Majstorsko je djelo svjetskog industrijskog nasljeđa.
Tokom gradnje u periodu 1921./1925., dizajneri su premostili razliku u uzvisini od 300 metara nadmorske visine i prevazišli udaljenost zračnom linijom u iznosu od 3.5km sa famoznom petljom u obliku broja 8. Oko 13.5 kilometara je duga, ima oko 20 tunela, nekoliko zgrada i viadukta koji sačinjavaju većinski dio pruge. Voz je po prvi put protunjao 1925., a zadnjih osam su bili napravljeni 28. februara, 1974., kada se željeznica ukinula.
Renovacija šarganske osmice u turističke svrhe počela je 1999., i do današnjeg dana čitava staza pruge je oživljena, sa autentičnim ustanovama i originalnim starim vagonima.
MEĆAVNIK - DRVENGRAD
Oživljavajući stare kuće, prebačene iz okružnih mijesta, arhitekt i tvorac ideje savršenog života od svakodnevnog života, nagrađivani filmski reditelj Emir Kusturica stvorio je grad-hotel. Jedino selo (u svijetu, kao što bi neki kazali) koje ima svoj vlastiti grad. Drvengrad ima centralni kvart sa crkvom, biblioteku, kino, galeriju, nacionalni restoran, pekaru, suvenirnicu, trgove i tržnicu. Također postoji i sportski centar na gradskom Trgu Diega Armanda Maradone, o kojem je Kusturica napravio film. Jedan se standard ovdje primjenjuje: siguran san u udobnim krevetima.